Izazov je počeo. Čim sam izišao iz automobila, preplavio me osjećaj da znam gdje sam. Na kraju krajeva, u toj sam šumi još kao dječak provodio mnogo vremena. Djed me vodio u šumu otkako sam prohodao. Najprije na mjesto na kojem se ujesen moglo naći ukusnih kestena. Naučio me kako ih izvaditi iz bodljikavih ljuski i kako ih oguliti, a potom bismo ih zajedno pojeli. 

Djed je imao vlastito mišljenje o hemofiliji. Znao je reći: „Ma samo ga pustite!“ A sada, nakon devet godina odsustva zbog dugotrajne bolesti i oporavka, ponovno sam kročio u Ravensbosch. Za sada ću se držati ravnijih dijelova. To je ujedno i najveća udaljenost koju moram prehodati. Treba mi neko vrijeme da se priviknem na tlo pod nogama jer šumska je staza drugačija od popločenih prometnica. Osjećam se dobro, motivirano i spreman. Djelomično zahvaljujući i savjetima trenerice Lienke. 

. Svakog jutra stajem pred ogledalo, pomno se gledam i glasno si govorim da ću uspjeti. Sunce sija i, premda sam u najnižem predjelu šume, oko mene je obilje predivnih prizora. Razina koagulacije mi je dobra pa tu ne očekujem probleme. Drago mi je što sam obuo cipele za pješačenje, između ostaloga i zato što je to znak da su nakon dugo vremena konačno opet u upotrebi. Dok hodam i stojim, osjećam se daleko stabilnije nego što sam očekivao, ali ipak u lijevom gležnju osjećam otpor. Ne uzimaj preveliki zalogaj prerano. Moram se priviknuti na okolinu, a pred očima mi prolijeću slike iz prošlosti. 

Kako sam nekada hodao, trčao i istraživao ovaj prostor. Utječu na mene više nego što sam očekivao. Moji još nezamijenjeni zglobovi ponovno se trebaju priviknuti. Devet godina je dugo razdoblje. Sa svakim korakom moram znati kamo spuštam stopalo. Na prvom križanju, nekih 500 metara od početne točke, odlučio sam se vratiti.

Ipak trebam prijeći istu tu udaljenost u povratku. No učinio sam prve korake. Kalendar mi kaže da supruga Sosia i ja sutra imamo večeru s jednim parom u omiljenom restoranu. Ne želim to propustiti pa moram polako povećavati udaljenosti koje prelazim. 

Ono što je nekome izazov, nekoj drugoj osobi može biti tek sitnica o kojoj ni ne razmišlja. S tim na umu danas nastavljam s izazovom. Zapitao sam se predstavlja li to meni doista izazov… Ta kratka šetnja šumom. Na početku je sve ravno. Zatim dolaze obronci pa stotinjak prirodnih stuba.

Tim stubama dolazim u dio šume koji se nalazi na 48 metara nadmorske visine. Zatim je opet ravno, sve do mjesta na koje želim stići. „Nisam li se 2016. popeo i spustio niz svih 508 stuba na brdu Wilhelminaberg? Ne bi li onda ovo trebala biti sitnica...?“ No te su stube imale pravilna, ravna gazišta i rukohvat. A sada je preda mnom meko, neravno tlo, obronci i prirodne stube, od kojih je svaka različita. Zaključujem da je ovo svakako izazov za mene.

Osobito zato što sam danas sa sigurnošću prešao prvi dio rute, onaj ravni, najduži. Lienke me naučila usredotočiti se na dnevni cilj umjesto na cilj cijelog izazova. To mi pomaže i lakše mi je hodati. Još od djetinjstva volio sam hodati. I najmanju priliku iskoristio sam da pobjegnem od dosadnih sastanaka u selu i kročeći prema šumi gledam u daljinu. No nikada ne bih došao do šume jer bi me zvali natrag. Sad sam svoj šef. 

Cilj mi je ispuniti izazov u pet tjedana. U 27 aktivnih godina u novinskom izdavaštvu, uvijek sam se suočavao s rokovima pa sam si tako i ovaj rok zadao sam. Dok se usredotočujem na svaki korak i uživam u tišini šume, u glavi mi se nekontrolirano roje uspomene. Posvuda su se rastrčale, podsjećaju me na razna vremena. Ravni je dio šume odrađen. Gležanj se ne buni, a to mi ulijeva hrabrost za sljedeću etapu – kosine. 

Ne želim odraditi tu etapu silom jer joj se želim posvetiti malo-pomalo. Mislim na Lienkine savjete i siguran sam da će sve biti u redu jer ću se, kada završim ovaj izazov, nagraditi, baš kako mi je Lienke savjetovala. 

Tako sam zahvalan što mogu ovuda hodati. Prije četiri godine ovom se ne bih nadao ni u najluđim snovima. Zbog posljedica dugogodišnje virusne infekcije, HIV-a i hepatitisa C, pola sam godine proveo u bolnici, više mrtav nego živ. Taj se period jako odrazio na moje tijelo i jedva sam hodao, izgubio sam 25 kilograma, a razina tjelesne spreme bila je praktično na nuli. Naredne tri godine oporavka bile su ispresijecane brojnim preprekama i pogoršanjima.

I evo sada ponovno hodam, idem na posebno mjesto moga pokojnog oca. Strmina je daleko oštrija nego što pamtim i osjetim je i u plućima i u gležnju. Koljena se dobro drže. Osjetim mišiće koje dugo nisam osjetio. No počinje me brinuti kako ću se vratiti istim putom jer radije hodam uzbrdo nego nizbrdo. Čini se da će i danas biti topao dan. 

Srećom, preko noći zahladi, pa je u jutarnjim satima šumski zrak svjež i ugodan. Ne želim ni pomišljati na to da ovo moram izvesti na otvorenom, na temperaturi od 30 stupnjeva bez hladovine krošnji. Za strmu etapu odvojio sam dva dana. Lienke me naučila kako strahove i sumnje pretvoriti u uspjeh. Prije ovog izazova mučila me jedna velika sumnja, a to je ova strmina. Što ako nešto pođe po zlu? Lienke me savjetovala da izazov podijelim na društvenim mrežama prije nego krenem i, na moju sreću, brojni su se ljudi javili i krenuli sa mnom dio puta. 

Sa zahvalnošću sam prihvatio društvo. Od posljednjega ravnog dijela svaki put netko nastavlja hodati sa mnom, a to mi ulijeva sigurnost. Toliko da mogu zaboraviti na sumnje i uživati u okolišu.

Sada kada mi ravni dio ide dobro i mogu se suočiti s obroncima, došao je trenutak za posljednji veliki test – stube. Od zadnje kosine nema puno do prve od sto stuba. Tim stubama može se presjeći zadnji dio puta koji je izuzetno strm. Penjući se zadnjim obroncima, misli me vraćaju 43 godine u prošlost. U doba kada bih s djedom prešao vrh stubišta i sjurio se pored stuba veoma uskom stazom. Od silne strmine toliko bih ubrzao da se nisam mogao zaustaviti. 

No svemu dođe kraj, pa tako i toj uskoj stazi. Stoga bih se na kraju morao uhvatiti za mlado stablo, toliko mlado da bi se povilo pred mojim zaletom. Nikada se nisam ozlijedio, izuzev nekoliko ogrebotina. To mlado stablo sada je potpuno izraslo, no i dan-danas malo je povijeno. Odjednom sam se vratio u sadašnjost. Na moje čuđenje, stuba više nije bilo nakon zadnje krivine. Kako je to moguće? Kamo su nestale? Stablo sam odmah primijetio, ali stube… Zagledao sam se jesu li možda iznad mene. 

Ali od krivine i stabala nisam ništa vidio. Srećom, tada je naišla žena s dva psa. Rekla nam je da su stube i dalje tamo, ali prije nekoliko godina, nakon dugotrajne kiše, zatrpao ih je sloj blata. Što sada? Rekla nam je da je strmina sa gotovo 30 posto nagiba i njoj samoj nemoguća za prijeći pa taj dio izbjegava. To je značilo da ću i ja do vrha morati drugim putom. Nažalost nije bilo strmih stuba, već novi obronak i dulji zaobilazni put. 

Na trenutak sam se zabrinuo da je cijeli izazov došao u pitanje. Bio sam prisiljen krenuti trasom kojom nisam često hodao. Sa svakim zavojem penjao sam se sve više i nakon svake krivine mislio sam da sam pri vrhu. No ta staza krivuda šumom. Sada mi se gležanj već naviknuo na gotovo neprestano opterećenje i nije mi smetao. 

Shvatio sam najednom da je šetnja zapravo vrlo ugodna. Uspon je blag, ali dulje traje. Aplikacija za navigaciju izračunala je da je put dulji za kilometar. No kad se hoće, tad se može. Dovršio sam i ovu alternativnu trasu. Mogu se pripremiti i na veliko finale, završetak izazova.

Sada kada sam izliječen od virusa hepatitisa C, a virus HIV-a neprenosiv, još uvijek napredujem malim koracima. Ne razmišljam o stvarima koje više ne mogu, nego se posvećujem onom što mogu. Držim predavanja o hemofiliji i sekundarnim infekcijama te treninge za udrugu Osoba iza pacijenta (Mens Achter de Patiënt) pa u te aktivnosti ulažem mnogo vremena. Danas se osjećam iznimno dobro jer mogu reći da sam dovršio izazov. 

Ma kakav izazov? Vrhunsko postignuće, usuđujem se reći. U cilju sam si dopustio malo dulji odmor. Toliko sam bio ponosan što sam dosegao tu točku. Prije godinu dana nisam to mogao ni zamisliti, a sada sam tu. Poziv na sudjelovanje u izazovu u meni je probudio određene osjećaje. Vratile su mi se neke uspomene, Lienke mi je strahovito ojačala um i duh, a i tjelesno sam znatno napredovao. Svaki sam put produživao trasu i na kraju dogurao do cilja. 

Stojeći na cilju, obećao sam si da to neće biti jedini put. Želim održati tu razinu tjelesnog napora tako da Sosia i ja možemo zajedno raditi više nego što smo do sada mogli. Često previše razmišljam pa uvijek zamišljam na koje bih prepreke mogao naići. Te si prepreke sȃm stavljam na put. S tim ću prestati. Ne razmišljaj, samo se pokreni, pa ako i ispadne da nije moguće, barem sam pokušao, neko rješenje će se već naći. Ako uspijem zanemariti prepreke, već će mi to biti nagrada za završetak izazova. To, i mali sladoled kao dodatni poticaj. Sretan sam zbog iskustava koja odnosim s izazova. Ni za što ih ne bih mijenjao.

NP-10661; 04/2020