Arnijev izazov je osvojiti Njemačku sportsku značku

Ideja je rođena

„Mogu li ja to još uvijek?“ To sam si pitanje postavio razmišljajući o svojoj Njemačkoj sportskoj znački (Deutsches Sportabzeichen (DSA)). Jednoj i jedinoj koju sam dobio prije šest godina dok sam još studirao. Pomislili biste da i nije prošlo toliko vremena od toga dosega. No dijagnosticirana mi je artroza na lijevom gležnju i liječnici su mi savjetovali da budem oprezan s bavljenjem određenim sportovima, posebice kada je riječ o trčanju i dizanju teških utega. U svakom slučaju… Ideja je rođena!

Budimo aktivni

Nemojte me krivo shvatiti. Liječnički savjeti oduvijek su mi bili važni – i tako će biti i ubuduće. No također sam se sjetio rečenice koju sam pročitao još kao student (inače sam magistrirao s temom o promicanju zdravlja): „Neaktivnost je loša, aktivnost je dobra, a preopterećenje je loše“. Stoga budimo aktivni!

Njemačka sportska značka

Njemačka sportska značka nagrada je koju dobijete ako prođete poseban test tjelesne spreme, koji se sastoji od četiriju kategorija: izdržljivosti, snage, brzine i koordinacije. U svakoj se kategoriji nude različite vježbe, no na vama je da odaberete i napravite samo jednu.

Moj trening

Plan je trenirati svaki drugi dan, iako ne želim pratiti neki strogi raspored treniranja, već „osluškivati“ vlastito tijelo. Osim toga, odabrao sam vježbe pri kojima je rizik od ozljeđivanja nizak. Primjerice, iako je za značku potrebna eksplozivna snaga (za skok u dalj iz mjesta, bacanje kugle i bacanje kamena), ne želim tijekom priprema preopteretiti svoje zglobove pa ću izbjegavati takve vježbe. S druge strane, vježbe snage želim izvoditi polagano i kontrolirano.

1. tjedan: Počnimo!

Ovaj sam tjedan dvaput bio u obližnjem parku na trčanju, dok sam kod kuće izvodio vježbe snage za cijelo tijelo. Naravno, moji su rezultati u trčanju još uvijek loši (trebao sam pauzu nakon samo 15 minuta), ali sam uvjeren kako će uskoro biti puno bolji.

Što je još važnije, drago mi je što vam mogu reći da moj lijevi gležanj zaista dobro reagira na vježbanje. Čak osjećam kako je u znatno boljem stanju nego prije. Ovo će biti jako zanimljivo!

2. tjedan: Nikada ne odustajte!

Kada me vidite kako trčim poput kornjače, teško je povjerovati da sam nekada pretrčao osam kilometara u manje od 30 minuta. No ne želim odustati! Izdržljivost, brzina i snaga mi se vraćaju – polako, ali sigurno!

I moj je gležanj sve bolje. Nakon trčanja čini mi se kao da netko nešto „radi“ dolje – zvuči li vam ovo čudno? Vjerojatno, ali je istina. Više sam nego sretan jer sam ponovno počeo trčati!

Imam još jednu sjajnu vijest za vas: sada imam i trenericu. Jasmin mi želi pomoći da prevladam ovaj izazov. Jedva čekam trenirati s njom u nadolazećim tjednima!

3. – 6. tjedan: Stvari se događaju kada to najmanje očekuješ…

To zasigurno nisam planirao. Zbog bolesti nisam trenirao posljednja četiri tjedna. Da, doista sam izgubio cijeli mjesec zbog ozbiljne infekcije.

7. tjedan: Ne odustajte!

Ponovno sam počeo trenirati i pokušavam se vratiti u igru. Nakon četiri tjedna u krevetu to baš i neće biti lako. Kada sam posljednji put trčao, bilo je grozno jer sam nakon 10 minuta sporog trčanja morao stati zbog bolova u grudima. Mogao sam i zanemariti taj bol, ali nakon infekcije moram biti dodatno oprezan.

However, giving up is not an option, I really want this sports badge!

8. tjedan: Nesreća nikad ne dolazi sama

Još loših vijesti: Jasmin me je obavijestila kako trenutačno ima problema i ne može trenirati sa mnom. Potpuno je razumijem i nadam se da će se brzo oporaviti!

U međuvremenu sam nastavio trenirati prema vlastitom rasporedu. Srećom, više uopće nemam bolova u grudima. Također mi više nije teško trčati 30 minuta sporim ili srednje brzim tempom. 

9. – 10. tjedan: Napor

Posljednja dva tjedna bila su jako naporna i stresna jer se supruga i ja uskoro selimo iz Istanbula, u kojem smo živjeli od 2015., u Stuttgart. Nije bilo lako kombinirati vježbanje s traženjem novog automobila, stana i posla, ali sam ipak uspio odvojiti malo vremena za kraće treninge.

11. tjedan: Ponovno u Turskoj

Odlučio sam se ponovno vratiti u Istanbul, i to zbog tri razloga: 

1. kako bih proveo neko vrijeme sa suprugom koja je još uvijek u Turskoj
2. kako bih posjetio punca i punicu
3. kako bih zrakoplovom u Njemačku dopremio još 30 kilograma različitih stvari. ☺

Iako sam odlaskom na put izgubio dragocjeno vrijeme za treniranje, nema sumnje da je vrijedilo. Nisam mogao trčati jer u selu, u kojem žive roditelji moje supruge, ima previše divljih (i povremeno agresivnih) pasa. Jednom su me natjeravali uokolo i nikako ne želim to iznova proživjeti. Ipak sam uspio odraditi četiri serije po 25 sklekova ujutro i navečer. Značka je sve bliže!

12. tjedan: Još dva tjedna

Ponovno sam u Njemačkoj i treniram! Iznimno sam zadovoljan napretkom i uvjeren sam kako ću na testiranju za značku za dva tjedna ostvariti dobar rezultat.

Ovo će vjerojatno biti moje vježbe:

Najprije nisam želio izabrati preskakanje vijače nego skok u dalj, s obzirom na to da sam prije nekoliko godina bio odličan u tome. Zapravo, prije 10 ili 15 godina, kada sam još išao u školu… Međutim, skok u dalj vjerojatno nije najbolji odabir zbog gležnja pa sam kupio vijaču. Još uvijek pokušavam shvatiti kako se preko nje preskače…

13. tjedan: Posljednji tjedan treniranja

Evo nas i u posljednjem tjednu prije testiranja. Jesam li nervozan? Zapravo i ne. Osjećam se sjajno i jedva čekam da izazov započne. Danas, dan prije testiranja, želio sam se odmoriti i ništa ne raditi, ali su me sunčano vrijeme i temperatura od 28 °C izvukli van pa sam sjeo na bicikl i odvezao se do rijeke. Sjajna ideja!

14. tjedan: Dan Njemačke sportske značke

Napokon je stigao i dan izazova. Sada ćemo vidjeti jesam li dovoljno dobar za značku. Započeo sam s preskakanjem vijače (ukriž) za koordinaciju. Deset ponavljanja dovoljno je za brončanu značku, 15 za srebrnu ili 20 za zlatnu. Ukupno sam imao tri pokušaja, no već u prvom odradio sam 21 ponavljanje – ZLATO!

Uslijedila je druga vježba – utrka na 100 metara u kategoriji brzine. No ubrzo nakon starta osjetio sam čudan bol u lijevom gležnju i koljenu. Zbog toga nisam išao punom snagom i do cilja sam stigao za 15 sekundi i 59 stotinki, što je bilo dovoljno za broncu. Srećom, ne moram iskoristiti taj rezultat vježbe, nego zamjenski mogu otplivati 25 metara. To ću vjerojatno učiniti kasnije…

Što se tiče snage, odabrao sam skok u dalj iz mjesta. Ako doskočim do 1,85 metara – što ne bi trebalo biti previše teško – zaradit ću broncu. Za srebro moram skočiti 2,10 m, a za zlato 2,35 m. Istegnuo sam gornji dio tijela, savio koljena i eksplozivno skočio: 2 metra i 38,5 centimetara – ponovno ZLATO!

Na red je došla i utrka na 3000 metara. Zbog problema koje sam ranije imao s gležnjem i koljenom, bio sam malo zabrinut. Stoga sam odlučio otrčati nekoliko metara, pažljivo opterećujući zglobove, i shvatio kako, srećom, više ne osjećam bol. Sjajno, idemo! Etapa koju sam odabrao dugačka je 800 metara, što znači da moram otrčati tri puna kruga, a četvrti završiti kod oznake za 600 metara. Srećom, zglobovi, mišići i dah funkcionirali su skladno pa sam do cilja došao za 13 minuta i 39 sekundi. Moje treće zlato!

Iako sam već osvojio značku, otišao sam na zatvoreni bazen kako bih isplivao 25 metara i tako odradio još jedan izazov. Želio sam to napraviti jer nisam bio zadovoljan broncom u kategoriji brzine, a bio sam siguran da mogu bolje. Na bazenu su me dočekale dobra i loša vijest. Dobra je vijest da u bazenu nema previše ljudi. Loša je vijest što čuvar bazena ne želi maknuti uže koje razdvaja plivače i neplivače. A ako želim preplivati 25 metara, onda nekako moram prijeći to uže! Nisam se imao vremena žaliti pa sam se uputio prema startnom bloku. Skok u vodu bio je vrlo dobar, baš kao i moj slobodni stil, ali onda sam se spetljao kod užeta i izgubio dragocjeno vrijeme. Nakon točno 19 sekundi i 96 stotinki stigao sam na drugu stranu i osvojio srebro. 

Na kraju sam osvojio tri zlata i jedno srebro, dakle 11 od 12 bodova, što je i dalje bilo dovoljno za zlatnu značku! Sve u svemu, iznimno sam sretan zbog takvog rezultata i radujem se sljedećem pokušaju – možda s vama?!?  ☺☺☺☺

5. dio – zaključak

„Mogu li ja to još uvijek?“ To sam si pitanje postavio na putu do značke. Putu koji su obilježili usponi i padovi, uspjesi i nazadovanja. Na samom početku nisam bio siguran kako će moj gležanj reagirati na nešto intenzivniji trening. Ni brojne kritike nisu mi popravile raspoloženje. No ubrzo nakon što sam počeo trenirati, shvatio sam da je moje početno razmišljanje (neaktivnost je loša, aktivnost je dobra, a preopterećenje je loše) bilo točno: čudni i ponekad bolni osjećaj u mom gležnju gotovo da nisam ni osjetio. 

Nemojte me krivo shvatiti, nisam pronašao lijek za artrozu. Iako je trčanje nesumnjivo poboljšalo stanje gležnja, morao sam pažljivo trenirati. Svaki put kada bih pretjerao s treniranjem (više od četiri puta tjedno), zaboljeli bi me gležanj i koljeno – to je vjerojatno i moja osobna „granica“ koju ne bih trebao prelaziti. 

Sve u svemu, više sam nego sretan i zahvalan na činjenici da sam sudjelovao u izazovu oslobađanja svog života.  E da, mislim da sam usput dobio odgovor na svoje pitanje! ☺