Ambasador Ivan

Ivanu je izazov putovati i posjetiti što više rock koncerata

- pridružite mu se!
Ivan

 

 

Predstavljamo vam Ivana.
Država: Hrvatska
Hemofilija A
Želi putovati
i posjećivati rock koncerte

 

 

Obožavam raditi s mladim ljudima i prenositi im znanje engleskog jezika, no također ih i odgajati. Pokušavam s njima razgovarati o svemu što ih zanima (a toga je zaista mnogo) i podučiti ih kako da ispune svoje snove i nikad ne odustanu. Također im svojim primjerom pokazujem kako imati dijagnozu i u nekom pogledu biti različit ne znači nužno morati se odreći stvari koje vole, naravno uvijek uz oprez. Hemofiličar s oštećenim zglobovima koji ide na rock-koncerte, stadionske tribine prepune navijača i putuje kad god stigne stojeći pred njima u razredu to najbolje dokazuje!

 

Kako sam zavolio rock


Bilo je ljeto. Za koji mjesec trebao sam krenuti u 7. razred. Prvi tinejdžerski tulumi već su se naveliko odvijali uz neizostavnu glazbenu podlogu tadašnjih hitova, pogotovo rock-balada kao savršenog izbora za prve sramežljive „stiskavce“. No u doba kad nije bilo interneta, formata .mp3, čak ni CD-a i teško je bilo osigurati pravi ugođaj, bio sam presretan kad me jednog dana teta odvela u trgovinu i rekla neka izaberem kazetu koju želim. Odmah mi je pogled pao na jednu na kojoj je pisalo Guns'n'Roses. Njihove su „laganice“ tad bile jako popularne, no nešto nije bilo u redu. Tih pjesama na popisu nije bilo, a na omotu je bilo pet mrtvačkih glava. Nestrpljivo sam odlučio da ipak želim tu kazetu bez obzira na sve. Poslije sam shvatio da mi je ta odluka zauvijek promijenila život. Naime, došavši kući uzeo sam slušalice i počeo preslušavati svoj brzopleto odabrani poklon. Prva je pjesma bila dosta brza i nije baš bila ono uz što se može plesati, ali mi je nešto u njoj bilo neobjašnjivo privlačno. Ostatak A-strane protekao je u više-manje istom tempu, sve do posljednje pjesme – Paradise city. Počela je lagano, uz akustičnu gitaru i diskretan bubanj koji je odjednom počeo ubrzavati, da bi pjesma završila u divljačkom ritmu kakav još nikad nisam čuo, ali mi se neopisivo svidio. Nakon što sam skinuo slušalice, bio sam sasvim drugi klinac. Još se sjećam tog trenutka kad sam postao trajno ovisan o rock-glazbi.

 

Bolest kao dio djetinjstva


Odrastanje s hemofilijom u osamdesetima i devedesetima nije bilo nimalo jednostavno. Pri svakom krvarenju roditelji su me morali voziti u bolnicu i liječnici su svaki put obavili identičan pregled koji je trajao jako dugo, a potom bi uslijedilo čekanje pripreme potrebnog faktora. Tada nismo mogli ni sanjati o kućnoj terapiji, a zbog svega toga bilo je normalno da po nekoliko dana uopće ne mogu stati na nogu. Igla u veni također je bila najnormalnija stvar. Tada sam naučio da neke stvari jednostavno ne mogu odnosno ne smijem raditi, poput vožnje bicikla ili igranja nogometa. To se jednostavno prihvati i ide dalje.

 

Sloboda!


Kad sam završavao osnovnu školu, situacija s lijekom počela se poboljšavati. Faktora je odjednom bilo sve više, bio je kvalitetniji, a počeli smo dobivati i određene, u početku male količine za kućnu upotrebu. Mama je naučila davati lijek bratu (također hemofiličaru) i meni, da bismo nas dvojica poslije taj posao potpuno preuzeli. Kako je rastao broj jedinica faktora koji smo imali kod kuće u hladnjaku, tako je rasla i moja samostalnost. Da moram jednom riječju opisati kakav je osjećaj bio konačno imati lijek u kući, bila bi to – sloboda! Sloboda raditi stvari koje su mi do tad bile nezamislive.

 

Huk s tribina


Zatim je počela srednja škola. I dalje nisam mogao igrati nogomet, odnosno točnije nisam htio riskirati neku ozljedu. Naime, budući da ga nikad nisam igrao, nije mi imalo što nedostajati, ali sam sada mogao ići na utakmice. Odrastao sam u kvartu u kojem se vikendom uvijek išlo na „tekme“ i u kojem su nogomet i navijanje način života. Svi su moji prijatelji znali kako je za mene preopasno da igram, ali su mi stalno govorili kako će, jednom kad se na to odlučim, učiniti sve da na tribini budem potpuno siguran. Tako sam jednog dana konačno nagovorio zabrinute roditelje da me puste na stadion objasnivši da idem s prijateljima koje poznaju i da će sve biti u redu. Huk s tribina, navijanje i zajedništvo navijača na stadionu uvuklo mi se pod kožu kao i rock-muzika. Nakon tog dana odlazio sam na utakmice kad god sam imao vremena, bez obzira na bolest. Još jedanput moram naglasiti da su te avanture bile moguće zbog mog opreza, ali i jer su svi oko mene uvijek znali za moju bolest i ograničenja koja imam te na što moram pripaziti.

Ivan

 

Glazba je najbolja uživo


Otprilike u isto vrijeme započela je i era odlazaka na koncerte, točnije kad sam išao u drugi razred srednje škole. Čast biti prvi koncert na koji sam otišao bio je nastup tri mlada lokalna punk-benda u KSET-u. Nisam znao nijednu njihovu pjesmu, ali u jednom od njih je bas svirao moj poznanik, inače prijatelj kolege iz razreda koji je također bio tamo. Doma sam objasnio da će sve biti u redu, da je to studentski prostor u sklopu fakulteta te da samo idemo malo poslušati glazbu. Godinama nakon toga moji su roditelji bili uvjereni da se na koncertima koje sam od tada počeo posjećivati sjedi, što je bilo jako daleko od istine. No uvijek sam bio odgovoran i oprezan, izbjegavao sam preveliku gužvu i naguravanje, a svi su oko mene bili jako dobro upoznati s mojim zdravstvenim stanjem. Mnogo je svirki prošlo od te gaže nepoznatih punk-bendova u malom studentskom klubu do najvećeg koncerta na kojem sam bio: AC/DC u Austriji pred oko 140 000 ljudi, no energija koju sam na svakom od njih osjećao uvijek je bila prisutna.

 

Putovati se mora


Na prvom duljem putovanju bio sam još kao malo dijete. Riječ je o obiteljskom odlasku u Bratislavu, kojeg se baš i ne sjećam jer sam imao tek sedam godina. Zato se uvijek rado prisjetim srednjoškolskih izleta u Italiju, Austriju i, naravno, maturalca u Španjolsku. Te avanture ne bi bile moguće da nisam uvijek sa sobom nosio dovoljnu količinu lijeka . Naravno da je i tada razrednica, kao i moji prijatelji, znala što treba učiniti i kako reagirati u slučaju neke nezgode. Na sreću svih nas, morala se brinuti samo zbog uobičajenih srednjoškolskih nepodopština, ne i moje bolesti. Nakon toga iskoristio sam svaku priliku da nekamo otputujem s obitelji, turistički s prijateljima, na koncert ili neku od konferencija kao predstavnik Društva hemofiličara Hrvatske čiji sam aktivni član. Od kad sam se zaposlio u školi, vrlo često putujem i kao pratnja na školskim izletima. Uvijek imam na umu ograničenja koja mi bolest ipak nameće, ali uz prisutan oprez, pravilno uzimanje lijekova te podršku okoline mogu uživati i na putovanjima. Do sada sam posjetio točno 20 država, neke i više puta. Ne znam koja će biti 21., ali već nestrpljivo čekam!

 

Studentsko doba – najbolje doba


Budući da se nisam mogao baviti sportom, a i često sam bio kod kuće zbog krvarenja, knjige su se činile kao logičan izbor kako skratiti vrijeme, ali i napredovati. Oduvijek sam volio čitati jer je to bio moj prolaz u svijet mašte, a učenje je došlo kao nastavak. Jasno mi je bilo da se ne mogu baviti fizički zahtjevnim poslom pa sam se primio knjige. Pri kraju srednje škole pomislio sam kako bih možda jednog dana mogao raditi kao profesor u školi. Volio sam razgovarati i biti s ljudima, a ideja prenošenja znanja i iskustva mladima činila mi se kao dobra ideja. Tako sam upisao profesorski smjer povijesti i engleskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem sam se jako dugo zadržao – ne zato što nisam htio učiti, nego zato što sam istinski uživao, kako na predavanjima tako i u druženju s kolegama. Kućna je terapija u to doba postajala nešto normalno i uobičajeno, što je značilo da s dovoljnom količinom lijeka kod kuće nijedan odlazak na koncert, utakmicu ili putovanje ne može biti doveden u pitanje.

 

Nema predaje!


Imao sam sreću da sam odmah nakon diplome dobio posao u srednjoj školi u blizini svog doma te sam se konačno mogao okušati u zanimanju za koje sam se školovao. Ubrzo sam shvatio da je to moj životni poziv. Obožavam raditi s mladim ljudima i prenositi im znanje engleskog jezika, no također ih i odgajati. Pokušavam s njima razgovarati o svemu što ih zanima (a toga je zaista mnogo) i podučiti ih kako da ispune svoje snove i nikad ne odustanu. Također im svojim primjerom pokazujem kako imati dijagnozu i u nekom pogledu biti različit ne znači nužno morati se odreći stvari koje vole, naravno uvijek uz oprez. Hemofiličar s oštećenim zglobovima koji ide na rock-koncerte, stadionske tribine prepune navijača i putuje kad god stigne stojeći pred njima u razredu to najbolje dokazuje!
 

Ambasador Ivan - hemofilija A

Uz oprez i podršku okoline,

imati dijagnozu i biti različit

ne znači odreći se stvari koje voliš

NP-12895; 10/2020

Ivanu je izazov putovati i posjetiti što više rock koncerata

- pridružite mu se!
Ivan

 

 

Predstavljamo vam Ivana.
Država: Hrvatska
Hemofilija A
Želi putovati
i posjećivati rock koncerte

 

 

Obožavam raditi s mladim ljudima i prenositi im znanje engleskog jezika, no također ih i odgajati. Pokušavam s njima razgovarati o svemu što ih zanima (a toga je zaista mnogo) i podučiti ih kako da ispune svoje snove i nikad ne odustanu. Također im svojim primjerom pokazujem kako imati dijagnozu i u nekom pogledu biti različit ne znači nužno morati se odreći stvari koje vole, naravno uvijek uz oprez. Hemofiličar s oštećenim zglobovima koji ide na rock-koncerte, stadionske tribine prepune navijača i putuje kad god stigne stojeći pred njima u razredu to najbolje dokazuje!

 

Kako sam zavolio rock


Bilo je ljeto. Za koji mjesec trebao sam krenuti u 7. razred. Prvi tinejdžerski tulumi već su se naveliko odvijali uz neizostavnu glazbenu podlogu tadašnjih hitova, pogotovo rock-balada kao savršenog izbora za prve sramežljive „stiskavce“. No u doba kad nije bilo interneta, formata .mp3, čak ni CD-a i teško je bilo osigurati pravi ugođaj, bio sam presretan kad me jednog dana teta odvela u trgovinu i rekla neka izaberem kazetu koju želim. Odmah mi je pogled pao na jednu na kojoj je pisalo Guns'n'Roses. Njihove su „laganice“ tad bile jako popularne, no nešto nije bilo u redu. Tih pjesama na popisu nije bilo, a na omotu je bilo pet mrtvačkih glava. Nestrpljivo sam odlučio da ipak želim tu kazetu bez obzira na sve. Poslije sam shvatio da mi je ta odluka zauvijek promijenila život. Naime, došavši kući uzeo sam slušalice i počeo preslušavati svoj brzopleto odabrani poklon. Prva je pjesma bila dosta brza i nije baš bila ono uz što se može plesati, ali mi je nešto u njoj bilo neobjašnjivo privlačno. Ostatak A-strane protekao je u više-manje istom tempu, sve do posljednje pjesme – Paradise city. Počela je lagano, uz akustičnu gitaru i diskretan bubanj koji je odjednom počeo ubrzavati, da bi pjesma završila u divljačkom ritmu kakav još nikad nisam čuo, ali mi se neopisivo svidio. Nakon što sam skinuo slušalice, bio sam sasvim drugi klinac. Još se sjećam tog trenutka kad sam postao trajno ovisan o rock-glazbi.

 

Bolest kao dio djetinjstva


Odrastanje s hemofilijom u osamdesetima i devedesetima nije bilo nimalo jednostavno. Pri svakom krvarenju roditelji su me morali voziti u bolnicu i liječnici su svaki put obavili identičan pregled koji je trajao jako dugo, a potom bi uslijedilo čekanje pripreme potrebnog faktora. Tada nismo mogli ni sanjati o kućnoj terapiji, a zbog svega toga bilo je normalno da po nekoliko dana uopće ne mogu stati na nogu. Igla u veni također je bila najnormalnija stvar. Tada sam naučio da neke stvari jednostavno ne mogu odnosno ne smijem raditi, poput vožnje bicikla ili igranja nogometa. To se jednostavno prihvati i ide dalje.

 

Sloboda!


Kad sam završavao osnovnu školu, situacija s lijekom počela se poboljšavati. Faktora je odjednom bilo sve više, bio je kvalitetniji, a počeli smo dobivati i određene, u početku male količine za kućnu upotrebu. Mama je naučila davati lijek bratu (također hemofiličaru) i meni, da bismo nas dvojica poslije taj posao potpuno preuzeli. Kako je rastao broj jedinica faktora koji smo imali kod kuće u hladnjaku, tako je rasla i moja samostalnost. Da moram jednom riječju opisati kakav je osjećaj bio konačno imati lijek u kući, bila bi to – sloboda! Sloboda raditi stvari koje su mi do tad bile nezamislive.

 

Huk s tribina


Zatim je počela srednja škola. I dalje nisam mogao igrati nogomet, odnosno točnije nisam htio riskirati neku ozljedu. Naime, budući da ga nikad nisam igrao, nije mi imalo što nedostajati, ali sam sada mogao ići na utakmice. Odrastao sam u kvartu u kojem se vikendom uvijek išlo na „tekme“ i u kojem su nogomet i navijanje način života. Svi su moji prijatelji znali kako je za mene preopasno da igram, ali su mi stalno govorili kako će, jednom kad se na to odlučim, učiniti sve da na tribini budem potpuno siguran. Tako sam jednog dana konačno nagovorio zabrinute roditelje da me puste na stadion objasnivši da idem s prijateljima koje poznaju i da će sve biti u redu. Huk s tribina, navijanje i zajedništvo navijača na stadionu uvuklo mi se pod kožu kao i rock-muzika. Nakon tog dana odlazio sam na utakmice kad god sam imao vremena, bez obzira na bolest. Još jedanput moram naglasiti da su te avanture bile moguće zbog mog opreza, ali i jer su svi oko mene uvijek znali za moju bolest i ograničenja koja imam te na što moram pripaziti.

Ivan

 

Glazba je najbolja uživo


Otprilike u isto vrijeme započela je i era odlazaka na koncerte, točnije kad sam išao u drugi razred srednje škole. Čast biti prvi koncert na koji sam otišao bio je nastup tri mlada lokalna punk-benda u KSET-u. Nisam znao nijednu njihovu pjesmu, ali u jednom od njih je bas svirao moj poznanik, inače prijatelj kolege iz razreda koji je također bio tamo. Doma sam objasnio da će sve biti u redu, da je to studentski prostor u sklopu fakulteta te da samo idemo malo poslušati glazbu. Godinama nakon toga moji su roditelji bili uvjereni da se na koncertima koje sam od tada počeo posjećivati sjedi, što je bilo jako daleko od istine. No uvijek sam bio odgovoran i oprezan, izbjegavao sam preveliku gužvu i naguravanje, a svi su oko mene bili jako dobro upoznati s mojim zdravstvenim stanjem. Mnogo je svirki prošlo od te gaže nepoznatih punk-bendova u malom studentskom klubu do najvećeg koncerta na kojem sam bio: AC/DC u Austriji pred oko 140 000 ljudi, no energija koju sam na svakom od njih osjećao uvijek je bila prisutna.

 

Putovati se mora


Na prvom duljem putovanju bio sam još kao malo dijete. Riječ je o obiteljskom odlasku u Bratislavu, kojeg se baš i ne sjećam jer sam imao tek sedam godina. Zato se uvijek rado prisjetim srednjoškolskih izleta u Italiju, Austriju i, naravno, maturalca u Španjolsku. Te avanture ne bi bile moguće da nisam uvijek sa sobom nosio dovoljnu količinu lijeka . Naravno da je i tada razrednica, kao i moji prijatelji, znala što treba učiniti i kako reagirati u slučaju neke nezgode. Na sreću svih nas, morala se brinuti samo zbog uobičajenih srednjoškolskih nepodopština, ne i moje bolesti. Nakon toga iskoristio sam svaku priliku da nekamo otputujem s obitelji, turistički s prijateljima, na koncert ili neku od konferencija kao predstavnik Društva hemofiličara Hrvatske čiji sam aktivni član. Od kad sam se zaposlio u školi, vrlo često putujem i kao pratnja na školskim izletima. Uvijek imam na umu ograničenja koja mi bolest ipak nameće, ali uz prisutan oprez, pravilno uzimanje lijekova te podršku okoline mogu uživati i na putovanjima. Do sada sam posjetio točno 20 država, neke i više puta. Ne znam koja će biti 21., ali već nestrpljivo čekam!

 

Studentsko doba – najbolje doba


Budući da se nisam mogao baviti sportom, a i često sam bio kod kuće zbog krvarenja, knjige su se činile kao logičan izbor kako skratiti vrijeme, ali i napredovati. Oduvijek sam volio čitati jer je to bio moj prolaz u svijet mašte, a učenje je došlo kao nastavak. Jasno mi je bilo da se ne mogu baviti fizički zahtjevnim poslom pa sam se primio knjige. Pri kraju srednje škole pomislio sam kako bih možda jednog dana mogao raditi kao profesor u školi. Volio sam razgovarati i biti s ljudima, a ideja prenošenja znanja i iskustva mladima činila mi se kao dobra ideja. Tako sam upisao profesorski smjer povijesti i engleskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem sam se jako dugo zadržao – ne zato što nisam htio učiti, nego zato što sam istinski uživao, kako na predavanjima tako i u druženju s kolegama. Kućna je terapija u to doba postajala nešto normalno i uobičajeno, što je značilo da s dovoljnom količinom lijeka kod kuće nijedan odlazak na koncert, utakmicu ili putovanje ne može biti doveden u pitanje.

 

Nema predaje!


Imao sam sreću da sam odmah nakon diplome dobio posao u srednjoj školi u blizini svog doma te sam se konačno mogao okušati u zanimanju za koje sam se školovao. Ubrzo sam shvatio da je to moj životni poziv. Obožavam raditi s mladim ljudima i prenositi im znanje engleskog jezika, no također ih i odgajati. Pokušavam s njima razgovarati o svemu što ih zanima (a toga je zaista mnogo) i podučiti ih kako da ispune svoje snove i nikad ne odustanu. Također im svojim primjerom pokazujem kako imati dijagnozu i u nekom pogledu biti različit ne znači nužno morati se odreći stvari koje vole, naravno uvijek uz oprez. Hemofiličar s oštećenim zglobovima koji ide na rock-koncerte, stadionske tribine prepune navijača i putuje kad god stigne stojeći pred njima u razredu to najbolje dokazuje!
 

Ambasador Ivan - hemofilija A

Uz oprez i podršku okoline,

imati dijagnozu i biti različit

ne znači odreći se stvari koje voliš

NP-12895; 10/2020