Erikov izazov je popeti se na Kebenekaise

Početak ljeto, pripreme i selidba

Lipanj, ljeto i vrućina. Godišnje doba tijekom kojeg je sasvim razumljivo da i mi, koji više nismo djeca, uskačemo u vodu. Ovo će ljeto uglavnom obilježiti življenje, ali i renoviranje, rad, vježbanje i druženje. 

Početak ljeta

Proslavio sam početak ljeta u uspavanom Misterhultu na prostirci za piknik, uživajući u bobičastom i drugom voću. Stariji su mještani odjenuli tradicionalne švedske nošnje i plesali oko stupa, baš kao što bi trebalo biti. Dosad smo imali uobičajeno švedsko ljeto, s najvišim temperaturama i do 35 stupnjeva te najnižim do 11. Dakle, bez iznenađenja! :)

Pripreme za uspon

U prvom kontaktu s Idom uglavnom smo razgovarali kako osmisliti trening prije samog uspona na Kebnekaise. Dotaknuli smo se trčanja, hodanja i intervalnog treninga uzbrdo i nizbrdo. Intervalni sam trening oduvijek cijenio jer u kratkom razdoblju postignete mnogo. Morate ići do granica izdržljivosti. Nema do odmora nakon odrađenog treninga visokog intenziteta.

Trening napreduje tako-tako. Ako ništa drugo, komarci me motiviraju da brzo trčim. Ljeti je ovdje gomila insekata i svi te žele „kušati“. Najbolji su motivatori jelenje ušare (älgflugor). Vjerujte mi, ne želite da vas dohvate te muhe! :)

Vrijeme za selidbu

Uskoro će biti i vrijeme za selidbu. Ostalo mi je još malo kitanja, brušenja i lijepljenja zidnih tapeta, a onda ću se moći odmoriti. Budući da sam relativno neiskusan u renoviranju, moglo se čuti podosta psovki. Stvari ne ispadnu uvijek onako kako želite, a i neki materijali kao da su svojeglavi. 

Polako postajem svjestan da se uspon približava. Spreman sam tjelesno. Ostaje tek vidjeti kakvo će vrijeme biti. 

Kako vrijeme leti! Napokon sam dovršio selidbu i renoviranjem stana. Moram priznati da krajnji rezultat i nije tako loš.

Sada ću imati više vremena posvetiti se pripremama, uživati na otvorenom i povremeno otići na trčanje. Možda je upravo to što mi treba. Konačno, nikada ne znate koliko će neki izazov biti težak dok se ne suočite s njime. Također ne možete putovati bez namirnica. 

Planiramo ići rutom Abisko – Nikkaluokta, koja pred sam kraj prolazi pokraj planine Kebnekaise. Trenutačno je na sjeveru toplo gotovo kao i na jugu, no Ida preporučuje da ponesem toplu odjeću i obuću koja se ne kliže – za svaki slučaj.

Sad sam već uzbuđen jer mi nije preostalo previše vremena. No do tada se nadam da ćete uživati u ostatku ljeta!

Na kraju sam se odlučio putovati vlakom kako bih vidio dijelove Švedske koje inače ne bih nikada posjetio. Stvari se trenutačno ne odvijaju odviše brzo, a ipak je riječ o dugom putovanju. Čim smo stigli, u daljini smo ugledali veliki rudnik, privlačan sam po sebi. Dijelovi su Kirune zbog rudnika morali biti preseljeni. 

Doručkovao sam i tako napunio baterije. Potom ćemo otići kupiti još neke potrebne stvari, a zatim se zaputiti u Abisko. Naše će putovanje ondje i započeti, bez obzira na vremenske prilike. Planina Kebnekaise udaljena je tek nekoliko dana hoda. Neko se vrijeme vjerojatno nećemo čuti, što ovisi o tome kakva će veza biti. No učinit ću sve kako bih snimio predivne slike švedskih planina. 

Ida mi je još jednom poželjela sreću i podsjetila me da provjerim imam li sve potrebno. 

Vidimo se!

1. dan

U Abisko smo stigli autobusom 16. srpnja u 3:57 ujutro, učlanili se u Švedsku turističku zajednicu (STF), izvagali naprtnjače i krenuli dalje. 

Prvi dio puta vodio nas je uz kanjon kroz koji je jurila rijeka. Susreli smo brojne komarce kojima je bilo drago da nas vide. Naravno, mi nismo bili tako oduševljeni njima. 

Nebo je bilo oblačno, a staza relativno lagana pa smo napredovali ujednačenim tempom. Fotografirali smo okolinu, stali na postaji za meditiranje (koje su česte uz stazu), a zatim nastavili hodati prema Abiskojaureu, našoj prvoj postaji. Tamo smo podignuli šatore, boravili u sauni i prvi se put kupali goli u hladnoj vodi potoka (tzv. jokk).

2. dan

U šatoru smo relativno dobro spavali. Trenutačno pada kiša. Jedna ptica ili više njih zamijenile su naš šator za zahod. Stoga smo dan započeli čišćenjem. 

Na raspolaganju nam je malena kućica u kojoj možemo pripremiti doručak, kao i mirisni vanjski zahodi za izvođenje jutarnjih rituala. Spakirali smo se na brzinu. Današnja etapa iznosi oko 24 kilometra (15 milja) i prolazi kroz predivan planinski krajolik. Ispostavilo se kasnije kako staza iznenada skreće uzbrdo i izlazi iz Nacionalnog parka Abisko. Zbog vremenskih prilika i dalje smo mokri. Sunce se u jednom trenutku probilo kroz oblake, dovoljno da nas zavara na trenutak. 

Sada već možemo vidjeti visoke planine i dugačke doline u daljini. Istočno od staze nalazi se predivno jezero, dok je na zapadnoj strani ograđen prostor za sobove. Vjetar puše, staza je kamenita, a uspon složeniji nego dosad. S vremena na vrijeme susrećemo vesele izletnike, pozdravimo se i izmijenimo koju riječ. 

Ovaj je dio uspona trajao dulje. Svejedno u kamp stižem poletan i pun energije i prije svoje partnerice.

3. dan

Nakon druženja u Alesjaureu i snabdijevanja namirnicama, razgovaramo o tome hoćemo li odraditi jednu ili dvije etape puta. Možda nas Kebnekaise vuče k sebi pa zbog toga hodamo bržim tempom, a možda jednostavno želimo vidjeti koliko daleko možemo stići.

S dodatnom težinom na leđima i novom stazom dolazi i umor. Sunčano je i osjećamo vrućinu. Prema nama brzim korakom ide stariji muškarac. Zaboravio je termosicu i sada mora prepješačiti dodatni kilometar. Nezgodna situacija, ali događa se. Staza je okružena zelenilom i planinskim cvijećem. 

Uputili smo se prema usjeku Tjäkta, najvišem usjeku na Kungsledenu. Nalazi se na 1160 metara nadmorske visine. Što se više penjete, sve više izgleda poput izvanzemaljskog krajolika. Sve je više stijena preko kojih moramo prijeći i staza je jedva vidljiva. Povremeno gazimo i preko snijega. No uskoro ćemo se početi spuštati prema Sälki.

Ova je etapa ostavila traga na mojoj partnerici, koja sada ima žuljeve na nogama i zbog toga ćemo se morati odmoriti u Sälki.

4. dan

Danas se penjem na Kebnekaise. Jedino je bilo teško odabrati put do vrha. Većina je odabrala drugi put i drugačiju strategiju, a uskoro ću saznati i zašto. Mi smo morali malčice izmijeniti svoje planove jer se Frida neće moći popeti do samog vrha. Stoga sam uvjerio samog sebe da je najbolja etapa Sälka – Durings Led – Västra Leden – - Kebnekaise – STF Kebnekaise. Ne bi trebalo biti preteško. 

Zapravo sam zavaravao samoga sebe. Na mjestu na kojem Durlings Led prelazi u dolinu staza nestaje. Dalje su samo stijene i kosi zidovi doline. Teško je proći onuda, a još je teže za stopala. No ta etapa ima i svojih prednosti. Prolazim pokraj prekrasne livade prepune cvijeća u dolini. Neki su izletnici na tom mjestu podigli kamp. Preporučili su mi da učinim isto.

No tvrdoglav kakav jesam…

Nastavljam se uspinjati po stazi kojoj se ne nazire kraj. Zaustavljam se kako bih nešto pojeo i popio i susrećem Danca. On mi kaže kako je predaleko da nastavim hodati i da je visinska razlika prevelika. 

Donekle je bio u pravu. Na kraju Durlings Leda nailazim na snijeg. Pri svakom drugom koraku propadam kroz čvrsti snježni prekrivač i moje noge postaju sve mokrije. Na samom kraju zapadne staze nalazi se strmi nagib. 

Preda mnom je strmi uspon od nešto više od 400 metara. Pod nogama su mi stijene i šljunak pa moram paziti gdje stajem. Umoran sam, sunce me grije cijeli dan, a upravo sam shvatio da nisam ponio sol sa sobom. Unatoč svemu imam samo jednu opciju – ići naprijed. 

Put do vrha težak je i spor. Srećom, susreo sam i druge izletnike, a neki veseli norveški par na zaravni dao mi je malo zasoljene juhe. Odatle mogu vidjeti južni vrh planine Kebnekaise, koji je u potpunosti prekriven snijegom. Vrijeme je upravo onakvo kakvo smo i priželjkivali. Pogled je divan. Nevjerojatno je biti ovdje gore. I uza sav umor i iscrpljenost, jednom kada ste gore, sve se čini lagano. 

S vrha se možete spustiti kao niz tobogan, no morate biti oprezni jer su strane strme i ne možete se previše opustiti. Dugačak je put do STF-a Kebnekaise. Etapa Sälka – STF Kebnekaise dugačka je oko 33 kilometra (20 milja), a nalazi se na oko 1600 ili 1800 metara nadmorske visine (usjek kod Kaffedalena na povratku se penje do 200 metara nadmorske visine). Isto vrijedi i za put prema dolje. Mislim da je to dobro prošlo. Bilo je teško i to svakako nisam očekivao. Mislio sam da će biti lakše. Osim toga, putom sam se više borio sa stijenama negoli hodao. 

No pogled je fantastičan i nadam se da će jednoga dana svi moći posjetiti Kebnekaise. 

Uvijek je naporno kada završite s usponom. Sve vas pomalo boli, ali istodobno osjećate olakšanje. No iz iskustva znam kako sa svakim odrađenim usponom želite započeti novi, želite vidjeti još više. Ima nečeg čarobnog u trenutku kada stojite na vrhu i gledate krajolik koji vas okružuje jer na trenutak imate osjećaj kako je sa svijetom sve u redu. Upravo sam se tako osjećao nakon uspona na Kebnekaise. Pa ipak, bilo je teže nego što sam očekivao, i to me je iznenadilo. Naravno da postoje i lakši putovi do vrha od onog koji sam ja izabrao. Zadovoljan sam. Vratit ću se opet, čim uzmognem. 

Sada je vrijeme za odmor. Hvala vam što ste odvojili vrijeme da pročitate sve ovo! Želim vam ugodan dan. 

Napomena: Prije pokretanja vlastitog fizičkog izazova, važno je konzultirati se sa svojim liječnikom.